Delaj sada
Pritvor
21. maja 2008. u 6 sati ujutro, specijalne jedinice austrijske policije provalile su u privatne kuće i kancelarije. Maskirana policija je razvalila vrata, ispreturala krevete... Prestravljeni ukućani, koji su bili u polusnu, našli su se ispred pušaka sa cevima uperenim u lica. Deset dugogodišnjih aktivista za zaštitu životinja odvedeno je u pritvor. Ministarstvo unutrašnjih poslova se javno hvalilo da su uhvatili veliku kriminalnu bandu, odgovornu za brojne slučajeve nanošenja materijalne štete, paljevine, pretnje bombama, gasne napade.
Uhapšeni aktivisti nisu znali zbog čega su uhapšeni, šta im se to uopšte pripisuje kao krivično delo. Pristup policijskim i istražnim dosijeima ostao je nepristupačan. Kao rezultat, neki od pritvorenika krenuli su sa štrajkom glađu, tražeći da vide dokaze ili da odmah budu pušteni na slobodu. Tom prilikom, javili su se protesti kako u samoj Austriji tako i širom sveta. Oštre kritike došle su od strane Amnesty International, Austrijske zelene stranke i pojedinih socijaldemokrata, poznatih osoba, poput nobelovca Elfriede Jelinek, koji je pisao protestno pismo. Demonstracije su održane ispred austrijskih ambasada širom sveta.
Kada su pojedini delovi dosijea napokon postali dostupni, aktivisti i njihovi advokati su jednoglasno ukazivali da papiri ne sadrže nikakve dokaze o kriminalnom ponašanju, nego popis potpuno normalnih aktivnosti nevladinih organizacija, kao što su organizovanje javnih demonstracija i skupova. Državno tužilaštvo odbilo je da komentariše ove ozbiljne prigovore, pozivajući se na nastavak istraživanja i pretpostavljene nezavisnosti sudske vlasti. Jedan od pritvorenika, Martin Balluch, dvostruki doktor i bivši asistent na Kembridž univerzitetu, nastavio je sa štrajkom glađu i u održao ga zadivljujućih 39 dana.
„36. dana dostigao sam veoma nisku tačku, koja mi je dosta bliska smtrnom iskustvu. Imao sam jak osećaj da se nalazim iznad nekakve kompletne praznine. Osećao sam da ću uskoro pasti u nju. Imao sam sliku te situacije u glavi, kao da stojim na tankom ledu koji ne može izdržati moju težinu i da se posle toga neću moći izvući“ - Martin Balluch iz kasnijih pisama iz zatvora.
Aktivisti su bili držani u uslovima koji uopšte nisu odgovarali pretpostavci nevinosti. Bili su zaključani 23 sata na dan u malim zatvorskim ćelijama. Imali su samo sat vremena šetnje po sudskom dvorištu. Tuširanje su imali samo dva puta sedmično, kao i prijem poseta u zatvoru, koje su im bile ograničene na 30 minuta razgovora preko staklenog zida. Pojedini aktivisti su bili prisiljeni da koriste antidepresive...