Djeluj sada
Pritvor
21. svibnja 2008. godine u 6 sati ujutro, specijalne jedinice austrijske policije provalile su u privatne kuće i urede. Vrata su bila razvaljena, kreveti ispreturani od strane maskirane policije. Ukućani koji su bili u polusnu, prestravljeni su stajali ispred pušaka čije su cijevi bile uperene u njihova lica. 10 dugogodišnjih aktivista za zaštitu životinja je poslano u pritvor. Ministarstvo unutarnjih poslova javno se hvalilo da su uhvatili veliku kriminalnu bandu odgovornu za brojne slučajeve nanošenja materijalne štete, paljevine, prijetnje bombama, plinske napade.
Uhićeni aktivisti nisu znali zbog čega su uhićeni, što im se to uopće pripisuje kao krivično djelo. Pristup policijskim i istražnim dosjeima ostao je zabranjen. Kao rezultat, neki od pritvorenika krenuli su sa štrajkom glađu tražeći da vide dokaze ili da ih se pusti na slobodu odmah. Tom prilikom, javili su se protesti, kako u samoj Austriji, tako i širom svijeta. Oštre kritike došle su od strane Amnesty International, Austrijske zelene stranke i pojedinih socijal demokrata, poznatih osoba, poput nobelovca Elfriede Jelinek koji je pisao protestno pismo. Demonstracije su održane ispred austrijskih ambasada širom svijeta.
Kada su pojedini dijelovi dosjea, napokon, postali dostupni, aktivisti i njihovi advokati su jednoglasno inzistirali da papiri ne sadrže nikakve dokaze o kriminalnom ponašanju, nego popis potpuno normalnih aktivnosti nevladinih organizacija kao što je organiziranje javnih demonstracija i skupova. Državno tužiteljstvo odbilo je komentirati ove ozbiljne prigovore pozivajući se na nastavak istraživanja i pretpostavljene neovisnosti sudske vlasti. Jedan od pritvorenika, Martin Balluch, dvostruki doktor i bivši asistent na sveučilištu u Cambridgeu, nastavio je sa štrajkom glađu i u tome ustrajao zadivljujućih 39 dana.
„36-og dana dosegao sam vrlo nisku točku koja mi je dosta bliska smrtnom iskustvu. Imao sam jak osjećaj da se nalazim iznad nekakve potpune praznine. Osjećao sam da ću uskoro pasti u nju. Imao sam sliku te situacije u glavi, kao da stojim na tankom ledu koji ne može izdržati moju težinu i nakon toga se nisam mogao izvući.“ Martin Balluch iz kasnijih pisama iz zatvora.
Aktivisti su bili primorani biti u uvjetima koji nisu uopće odgovarali presumpciji nevinosti. Bili su zaključani 23 sata na dan u malim zatvorskim ćelijama. Imali su samo sat vremena šetnje po sudskom dvorištu. Tuširanje su imali samo dva puta tjedno, kao i posjete zatvoru. Posjeti su im bili ograničeni na 30 minuta razgovora preko staklenog zida. Pojedini aktivisti su bili prisiljeni koristiti antidepresive.